Thursday, November 15, 2007

Šta je to "klimatska senzitivnost"?

Projekcije porasta temperature koje u svojim izveštajima da je IPCC se kreću od 1,5 stepeni C do čak 6 stepeni u izveštaju iz 2001. AR4 izdat u januaru 2007 govori o rasponu od 1,5 - 4,5 stepeni, sa srednjom, "najboljom" procenom od 3 stepena.

3 stepena C je takozvana klimatska senzitivnost, tj porast temperature koji se očekuje od dupliranja koncentracije CO2 od predindustrijskih 280 ppmv do 560 ppmv koliko se očekuje otprilike 2100 godine, ili nešto malo pre. Sadašnja koncentracija je oko 380 ppmv.

S jedne strane je jasno da je CO2 staklenički gas, što je davno dokazano u laboratorijskim uslovima. On, drugim rečima ima sposobnost apsorpcije infracrvenog zračenja, i time potencijalno sposobnost da poveća temperaturu na Zemlji kao mu se poveća koncentracija. Ali, ključno pitanje je - koliko? Često se pogrešno misli da je to 3 stepena C sa dupliranjem koncentracije. Ali, IPCC ne tvrdi da je 3 stepena C direktna posledica dupliranja koncentracije CO2. Ne! U skladu sa bazičnim termodinamičkim kalkulacijama dupliranje koncentracije CO2 bi vodilo manje više povećanju temperature od oko 1 stepena C. IPCC pretpostavlja da je klimatska senzitivnost otprilike tri puta veća od toga, zato što podrazumeva takozvanu pozitivnu povratnu spregu (positive feedback) CO2 i vodene pare i oblaka. Drugim rečima nešto veće zagrevanje kao posledica porasta koncentracija CO2 vodi većem isparavanju, a znamo da je vodena para daleko najznačajniji staklenički gas na koji otpada oko 95% ukupnog stakleničkog efekta. Onda to vodi još većem zagrevanju i tako ukrug. Tako da se modelska predviđanja IPCC o 3 stepena C kao srednjoj vrednosti klimatske senzitivnosti temelje na pretpostavci vrlo snažnog pozitivnog feedbacka vodene pare, a ne na izolovanom efektu povećanja koncentracije CO2. To je ključna propozicija.

I najproblematičnija istovremeno. Najpre, klima na Zemlji je jedan manje-više stabilan termodinamički sistem. U takvim sistemima po pravilu preovlađuju negativne, tj uravnotežujuće povratne sprege, a ne pozitivne i amplifikujuće. Recimo, jedne godine, kad naiđe El Ninjo, Zemlja se zagreje i za pola stepena više u odnosu na standardnu prosečnu temperaturu. Ali, već sledeće godine se ohladi za ta pola stepena. Ovo je teško zamisliti u jednom sistemu u kome preovlađuje toplotna amlifikacija; jer onda bismo očekivali da sledeća godina bude još toplija, a onda sledeća još toplija od nje i tako redom. Slično tome, očekivali bismo, u slučaju preovlađivanja pozitivne povratne sprege CO2 i vodene pare, da se globalno zagrevanje ubrzava. Ali, obratno mi vidimo da se ono posle snažnog porasta temperature 1980-ih i 1990-ih u poslednjih 10-ak godina praktično zaustavilo. Temperatura posle 1998 godine praktično stagnira, ili čak blago opada. To nije karakteristično ponašanje sistema sa dominacijom pozitivne povratne sprege.

Dalje, kao što je ovde bilo već reči, mnoge klimatološke studije ukazuju da u atmosferi vrlo verovatno dominira negativna povratna sprega. Kako? Na sledeći način: pojačano zagrevanje zaista povećava isparavanje i koncentraciju vodene pare, što amplifikuje dalje temperaturu. Ali, istovremeno, deluje i suprotan proces - vodena para se kondenzuje, formirajući nisku konvenktivnu oblačnost koja donosi padavine i rashlađivanje atmosfere. Dakle, viša temperatura, jednako više vodene pare, jednako više oblaka i padavina, jednako niže temperature. To je mehanizam negativne povratne sprege.

On je, u nešto komplikovanijem obliku, bazično otkriven od strane najmanje tri nezavisne grupe istraživača. Najpre je Richard Lindzen još pre 15-ak godina izašao sa hipotezom o efektu zenice (Iris effect) u tropima. Kada temperatura okeana poraste, raste nivo konvektivne, olujne oblačnosti koja donosi padavine i rashlađivanje, ali dramatično opada nivo visoke cirusne oblačnosti koja ima efekat zagrevanja. Što se Zemlja više zagreva, to se više pojačava ovaj stabilizujući efekat hlađenja. Izgleda da atmosfera u sebi ima ugrađenu jednu vrstu mehanizma zenice: kao što se zenica širi i sužava u zavisnosti od toga da li do oka stiže malo ili puno svetlosti, isto tako se, po Lindzenu, atmosferska visoka oblačnost "otvara" i "zatvara" (smanjuje ili povećava) u zavisnosti da li temperatura raste ili opada, u cilju održavanja ukupne temperature manje-više konstantnom.

Naravno da je Lindzen naišao na žestok otpor mnogih svojih kolega koji su odmah shvatili da "efekat zenice" uništava centralnu pretpostavku IPCC alarmizma, pozitivni feedback. Glavni argument je bio to što su Lindzenovi podaci ipak bili relativno ograničeni - temeljili su se na osmatranjima japanske meteorološke službe u zapadnom Pacifiku.

Ove godine, grupa istraživača sa Univeziteta Alabama u Hantsvilu, predvođena poznatim satelitskim magovima Rojem Spenserom i Džonom Kristijem (naučnici NASA odlikovani najvišim državnim priznanjima za doprinos razvoju monitoringa klime uz pomoć satelita) došla je, ovaj put na osvnovu globalnih podataka sa satelita, do egzaktne potvrde Lindzenove Iris hipoteze. Analizirajući porast tropskih temperatura za vreme sezonskih oscilacija, oni su uočili da u prvom trenutku cirusna oblačnost (sastavljena od leda) raste sa porastom temperature, ali da vrlo brzo počinje da opada, dok niski, olujni oblaci sa kišom nastavljaju da rastu i opadaju naporedo sa kretanjima temperature (vidi sliku). Otvaranje cirusne zenice, omogućava većoj količini toplote da se emituje u kosmos, i da zajedno sa padavinama rashladi površinu Zemlje.

I ono što posebno kod posmatrača i istraživača izaziva gotovo religiozno strahopoštovanje jeste činjenica da čim temperatrura počinje, kao proizvod dejstva ovih mehanizama, i sezonskih oscilacija, da opada, "Zenica" se zatvara! Nivo cirusne oblačnosti raste, da ne bi došlo do dodatnog pada temperature! Spencer ovako objašnjava značaj svojih rezultata, i posebno daje objašnjenje zašto su naučnici ranije pogrešno verovali u dominaciju pozitivne povratne sprege.

Treća grupa istraživača sa konkurentskom satelitskog sistema Remote Sensing System (RSS) pokušala je da verifikuje predviđanja modela globalne cirkulacije atmosfere na kojima se temelji feedback teorija IPCC. F. Weinz i njegove kolege su posmatrali porast koncentracije vodene pare i padavina kao posledica globalnog zagrevanja. Svi klimatski modeli predviđaju porast vodene pare od 7% za svaki stepen porasta temperature, dok bi padavine rasle otprilike 1-3 procenta. To govori o pozitivnoj povratnoj sprezi - vodena para raste brzo, a konvektivna rashlađujuća oblačnost mnogo sporije, što pospešuje. zagrevanje. Ali, šta su otkrili Weinz i kolege? Na osnovu kombinacije sopstvenih satelitskih i zemaljskih podataka o padavinama oni su procenili da su padavine u periodu navodno nezabeleženog globalnog zagrevanja od 1986-2007 porasle oko 7%, (2,5 do 7 puta više od modelskog predviđanja), što će reći, otprilike koliko i vodena para. Pošto su Weinz i kolege, za razliku od Christy-ja i Spencera zagovornici IPCC modela i teorije o antropogenom zagrevanju, oni su bili konsternirani ovim podacima, koji potpuno opovrgavaju modelska predviđanja. Pokušali su da ovu diskrepancu reše analizom promena brzine vetra. Modeli kažu da će za smanjenjem temperaturnog gradijenta između ekvatora i polova, prosečna brzina vetra opasti. Po njihovim proračunima, u periodu 1986-2007 ta brzina bi trebalo da se smanji u tropima u proseku 0.6% po dekadi, a ona je porasla u 0,6% iznad kopna i čak oko 1% iznad okeana. Weinz i kolege priznaju da nemaju niikakav odgovor za ovo očigledno "anti-modelsko" uravnotežujuće reagovanje atmosfere na globalno zagrevanje.

Kako se sve ovo dalje uklapa u priču o klimatskoj senzitivnosti? Pa, u najkraćem to nagoveštava da je stvarna klimatska senzitivnost mnogo manja od 3 stepena C, a možda manja i od 1 stepen, koliko je senzitivnost na CO2 izolovano. I to upravo iz razloga što po svoj prilici negativna povratna sprega zagrevanja, oblačnosti i padavina smanjuje klimatski odgovor na porast koncentracije CO2, a potencijalno ga može učiniti i znatno manjim od 1 stepena C.

Međutim, imamo i dodatne razloge, mimo ovih analiza povratnih sprega, da verujemo da je senzitivnost mnogo, mnogo manja od 3 stepena. Zavisnost porasta koncentracije Co2 i porasta temperature nije linearna nego logaritamska. To znači da je porast temperature od svakog dodatnog molekula koji se emituje u atmosferu sve manji i manji. Kao kad krečite sobu: kad jednom prefarbate zeleni zid belom bojom, promena je velika; drugi put i dalje velika ali manja nego prvi put i tako redom. Kad 35 put pređete belom farbom preko istog zida, razlika u odnosu na 34 put se jedva primećuje. Na sličan način, svaki dodatni molekul CO2 u atmosferi slabi temperaturni odgovor atmosfere - "priraštaj" temperature je sve manji i manji. Stoga, iako smo prešli samo 40% puta do dupliranja koncentracije CO 2 (kada se meri senzitivnost) mi smo, zbog ove okolnosti, već iskusili negde oko dve treećine stakleničkog efekta od dupliranja njegove koncentracije. Ako bi klimatska senzitivnost bila tri stepena, onda bismo do sada očekivali najmanje dve trećine tog porasta , ili oko 2 stepena C. Međutim, po podacima samog IPCC temperatura u XX veku je porasla samo oko 0,6 stepeni C. Od toga, barem polovina se desilo u prvim decenijama XX veka, kada je uticaj antropogenog CO2 bio minimalan, i kada se zagrevanje dešavalo uglavnom usled povećanja sunčeve radijacije. To dalje znači da se od 0,6 stepeni C zagrevanja u XX veku, po nalazima samog IPCC samo oko 0,4 stepena može pripisati antropogenom uticaju, a od toga oko 80% CO2. Drugim rečima porast koncetracije CO2 sa oko 280 na oko 380 ppmv dao je u najboljem slučaju samo negde oko 0,3 stepena C zagrevanja, ili oko 6 do 7 puta manje od projekcija IPCC. Ako prihvatimo prigovor termalne inercije okeana, tj da će se jedan deo zagrevanja tek osetiti kada okeani emituju toplotu koju su akumulirali, možda se može govoriti o pola stepena Celzijusa. Konačna klimatska senzitivnost bi onda mogla da bude negde najviše 0,8 stepeni C, dakle, manje od jedinične senzitivnosti na CO2!

Osim toga, CO2 je samo jedan od stakleničkih gasova. Njih ima još. Osim vodene pare kao najvećeg gasa, tu je i metan koji ima polovinu apsorpcijske moći CO2, zatim ozon i još neki drugi. Kada više gasova staklene bašte postoje zajedno u atmosferi, onda je ukupna apsorpcijska moć staklenika manja od zbira njihovih jediničnih apsorpcijskih moći. Oni međusobno "konkurišu" za apsorpciju toplote. Tako da je i to razlog da verujemo u manju klimatsku senzitivnost na CO2 od IPCC prognoza.

Sve u svemu, u skladu sa ovim, teorije o povećanju temperature za 1,5 do 4,5 ili čak 6 stepeni C u narednom stoleću su bez ikakvog osnova, i predstavljaju opet čistu spekulaciju u čijoj osnovi leže politički, a ne naučni razlozi.

Wednesday, November 14, 2007

Klimatski modeli i antropogeno zagrevanje

U prethodnim postovima smo razmatrali razne aspekte klimatskih modela IPCC, i notirali njihove brojne slabosti. Sada ćemo razmotriti jednu kardinalnu, koja bi se skoro mogla smatrati instancom opovrgavanja tih modela, a ne samo njihovog dovođenja u sumnju.

Naime, svi klimatski modeli IPCC, koji polaze od pretpostavke o dominantno stakleničkom zagrevanju u prethodnih pola veka, imaju bez razlike jedno karakteristično svojstvo: oni predviđaju veći stepen zagevanja u atmosferi nego na zemljinoj površini. Posebno, ti modeli predviđaju takozvanu visinsku amplifikaciju u tropskim krajevima, gde bismo na visini od 8-12 km, na potezu od 20 s južne do 20 st. severne geografske širine trebalo da imamo takozvanu "vruću tačku" - deo atmosfere koji se zagreva rapidno, dva do tri puta brže od površine Zemlje. Postoje dobri teorijski razlozi zašto u slučaju dominacije stakleničkog efekta treba očekivati ovakvu pojavu, u to nećemo sada detaljnije ulaziti. Naučnici IPCC su to sasvim dobro objasnili. Sledeća slika nam pokazuje primer "vruće tačke" koju svi njihovi klimatski modeli bez ostatka predviđaju. Uzeta su četiri najpoznatija modela IPCC.

Kao što se jasno vidi, u svakom od ovih modela je jasno vidljiva "vruća tačka" u tropima, manje više na visini od 8-12 km.

Šta pokazuju osmatranja? Da li podaci potvrđuju modelska previđanja?

Avaj! Po podacima sa satelita koji su dostupni od 1979 godine do danas, zagrevanje se u periodu 1979-2006 u pojasu od 20 sjgš do 20 sgš dešavalo po stopi od 0,07 stepeni C po dekadi. Po oficijelnim podacima CRU koje koristi IPCC, površina Zemlje se u istom tropskom pojasu i u istom periodu zagrevala brzinom od 0,13 stepeni C po dekadi. Dakle, umesto da stepen zagrevanja atmosfere bude dva ili tri puta viši od stepena zagrevanja površine, stvar je potpuno obrnuta - površina Zemlje se skoro duplo brže zagreva od atmosfere! Podaci iz meteo-balona pokazuju još manje zagrevanja u troposferi od satelitskih podataka. Evo grafičkog prikaza stvarnog prostornog rasporeda zagrevanja na Zemlji u poslednjih 30-ak godina.

Dakle, kao što vidimo, ne da nema tropske "vruće tačke" (uporediti sa slikama modela), nego se prostor gde ona treba da se nalazi zagreva sporije i od severne i od južne hemisfere.

Kakve su posledice ovakve situacije? Pa najkraće rečeno, modeli su u problemu. Ili podaci nisu u redu, što je malo verovatno (naime, dve grupe satelitskih podataka i dva seta radiosondažnih podataka se slažu da je stepen zagrevanja atmosfere manji od zagrevanja na površini. Teško je pretpostaviti da su svi oni istovremeno pogrešni).

Dakle, ovo možemo smatrati egzaktnim dokazom da najveći deo zagrevanja koje se događa poslednjih decenija nije stakleničkog porekla, odnosno da čovek sa svojim emisijama CO2 nije odgovoran za to zagrevanje.

Globalno zagrevanje - antropogeno ili ne?

Pripisivanje (eng attribution) postojećeg globalnog zagrevanje pojedinačnim uzrocima je deo poslednja dva izveštaja IPCC. U njima se zaključuje da je najveći deo globalnog zagrevanja u prethodnih pola veka posledica čovekove antivnosti na emisiji stakleničkih gasova". Kako je IPCC došao do ovakve atribucije?

U TAR izveštaju iz 2001 godine prikazan je sledeći rezime koji pokazuje kako se prirodnim činiocima ne može objasnisti globalno zagrevanje, već da odlučujuću ulogu igraju CO2 i drugi staklenički gasovi čiju koncentraciju veštački povećava čovek.


Kao što se sa slike vidi, zagrevanje u drugom delu XX veka se ne može objasniti ni jednom kombinacijom prirodnih faktora, već isključivo uticajem povećanih koncentracija stakleničkih gasova. U studijama koje pokrivaju i period od 1990 do danas, stvar izgleda još jasnije.

Međutim, stvar, nije tako bezazlena, ako pogledamo same izveštaje IPCC. Naime, čak i u najnovijem AR4 izveštaju iz 2007 godine se priznaje da najveći deo faktora koji utiču na klimu uopšte nije proučen ili je proučen vrlo sporadično. Može se reći da savremna nauka o klimi ima nizak nivo znanja o 80% faktora koji utiču na klimu. Recimo, modeli nisu u stanju uopšte da reprodukuju nivo oblačnosti, padavina, reakcije biosfere, efekte aerosola, antropogenih i prirodnih, vulkana, sunčeve radijacije. Sunčev uticaj je u osnovi potpuno nepoznat. Vulkanski uticaj je pre 1990 godine vrlo loše proučavan a i danas nije poznat unutar faktora 3. Oblaci, padavine i vodena para su vrlo loše modelirani. Efekat aerosoli takođe nije poznat i to unutar faktora 10 ili 20 - u klimatskim modelima se pretpostavlje njihovo vrlo snažno rashlađujuće dejstvo, ali je nivo poznavanja aerosoli toliko nizak, da je u pitanju i sam znak, a ne samo ova ogromna i rastegljiva magnituda uticaja; tj nije jasno da li je njihov ukupni neto efekat zagrevanje ili hlađenje. Sulfati kao aerosoli, su s jedne strane odgovorni za hlađenje jer reflektuju sunčevu svetlost u kosmos, ali je crna čađ odgovorna za zagrevanje, jer smanjuje albedo i vodi pojačanoj apsorpciji sunčeve energije.

Praktično jedino što pouzdano znamo jeste da je koncentracija glavnih stakleničkih gasova porasla za oko 25% u XX veku. Sve ostalo je ili potpuno nepoznato ili malo poznato. Dakle, sve one šarene linije u "atributivnoj studiji" su potpuno proizvoljne, tj. povučene tako da potvrđuju unapred postavljene zaključke modela, ali same nisu zasnovane ni na kakvom naučnom znanju (i to po priznanju samog IPCC (videti sliku na str. 4), a ne po tvrdnjama "skeptika"). Uzmimo recimo aerosoli: od 1940-1970 imamo snažan proces globalnog zahlađenja, koji protivreči snažnom, eksponencijalnom porastu koncentracija stakleničkih gasova. Atributivna studija IPCC tvrdi da je to stoga što je zagrevanje bilo maskirano zahlađenjem od 0.3 stepena koje je doneo porast koncetracija industrijskih sulfata, i da se zagrevanje nastavilo od 1970-ih, kada je zbog ekoloških regulacija na Zapadu nivo emitovanih sulfata dramatično opao. Ali, sam IPCC priznaje da je efekat aerosli potpuno nepoznat, i to čak naglašava u svom izveštaju. Dalje, promena oblačnosti od samo 2% može da poništi celokupno radijaciono forsiranje za koje je u XX veku bio odgovoran CO2, a da efekat padavina ne spominjemo. Klimatski modeli su mizerno nesposobni da reprodukuju oblačnost i padavine.

Dakle, takozvana "atribucija" zagrevanja IPCC stakleničkim gasovima je jedna cirkularna procedura, zapravo intelektualna vežba bez ikakvog značaja. IPCC samo pretpostavlja šta bi bilo kad bi bilo, tj kada bi zaista neto efekat aerosoli bio drastično negativan, kad bi modeli zaista pokazali smanjenje niske konvektivne oblačnosti i padavina, kad bi solarni uticaj zaista bio poznat i onakav kako kaže njihov grafik. Ali, ništa od toga nije poznato, a veći deo onog što znamo nam sugeriše da stvar stoji suprotno. Novije studije pokazuju da je efekat aerosoli verovatno blizak nuli, (tako da otpada objašnjenje da su one odgovorne za zahlađenje od 1940-1970), da je solarni uticaj danas znatno viši od projektovanog od strane IPCC, da oblačnost i padavine stvaraju rashlađujući negativni feedback, koji inicijalno zagrevanje umanjuje a ne povećava itd. U svakom slučaju, nikakav dokaz da je najveći deo zagrevanja u proteklih 50 godina antropogeni ne postoji. Reč je o čistoj (i ne mnogo plauzibilnoj) spekulaciji koja se promoviše iz političkih razloga, a koju mediji ponavljaju svakodnevno.

Thursday, May 31, 2007

Globalno zagrevanje na drugim planetama

U debati o globalnom zagrevanju na Zemlji koja traje već petnaestak godina pojavio se poslednjih nekoliko godina još jedan vrlo važan faktor - globalno zagrevanje na drugim planetama.

Istraživanja NASA su pokazala da je temperatura na Marsu porasla poslednjih 25 ili 30 godina značajno, 0.65 stepeni C, što je zantno više nego na Zemlji.

Na Jupiteru je došlo do globalnog zagrevanja od oko 4-5 stepeni Celzijusa.

U poslednjih 15-ak godina temepratura na Plutonu je porasla preko 2 stepenena.

Neptun poslednjih godina beleži značajan porast isijavanja svetlosti koji sjajno korespondira sa porastom temeperature na Zemlji.

Na Saturnu je temperatura poslednjih godina skočila 3-5 stepeni na Južnom polu, mada je teško proračnati zagrevanje na celoj planeti.

Neptunov Mesec Triton se zagrejao između 1989 i 1998 oko 5% svoje ukupne temperature!

Neki izvori su potvrdili da se zagrevanje dešava i na Veneri, mada to nije konačno potvrđeno.

Ja imam jednostavno pitanje za zagovornike teorije o humanom uzroku zemaljskog globalnog zagrevanja - šta izaziva globalno zagrevanje na Marsu, Naptunu, Plutonu, Saturnu, Jupiteru, Neptunovom Tritonu i verovatno Veneri? Da li su to zli naftaši Zemljani kradom instalirali pogone za preradu nafte i kamione i avione širom sunčevog sistema, pa nemilice pumpaju ugljen-dioksid koji i tamo izaziva globalno zagrevanje?

Ili možda zagrevanje na Zemlji ima više veze sa onim što utiče na nju kao i na druge planete istog sistema - Sunce?

Thursday, April 12, 2007

Klimatski modeli 1

Sve katastrofičke prognoze posledica budućeg globalnog zagrevanja, skoro bez izuzetka su zasnovane na rezultatima računarskih modela klime, a ne na dokazanim činjenicama. Pretpostavka svih tih modela jeste CO2 kao primarni pokretač klimatskih promena, i njihov amplifiaktor. Ono što sami naučnici koji prave ove sofistikovane modele priznaju jeste da su to samo simulacije, a ne prognoze, i da u tim modelima vrlo važni efekti aerosola na klimu, kao i još važnije delovanje vodene pare i oblaka, uopšte nisu valjano predstavljeni. Ovo potiče otuda što nisu ni proučeni u nauci! Dovojno je reći da, za razliku od baza podataka globalnih temperatura, ne postoje setovi podataka globalne oblačnosti i padavina. Niko, drugim rečima, ne zna kolike su ukupne svetske padavine danas, a kolike su bile pre 50 godina! A padavine dramatično utiču na ukupnu klimu, i njihov vrlo loše proučeni rashlađujući uticaj na klimu, dramatično komplikuje sva predviđanja.

Ako neko ne razume 20% faktora koji utiču na klimu, kao što IPCC priznaje da moderna nauka ne razume (prevashodno aerosole, vodenu paru i padavine), kako onda iko može verovati klimatskim modelima koji su izvedeni iz tog faličnog i nedovoljnog teorijskog znanja, i još gore - verovati kvantitativnim procenama budućeg kretanja temperature koi su izvedeni iz takvog znanja ?

Ovde smo već raspravljali o diskrepancama koje postoje između modelskih predviđanja klimatskih promena i činjenica. Ukupno, gledano, klimatski modeli uspešno predviđaju neke elemente klime, ali mnoge ne, a neke stvari potpuno pogrešnmo predviđaju, poput prostornog i geografskog rasporeda zagrevanja planete, ili korelacije rasta CO2 i temperature u bližoj i daljoj prošlosti. Polarna amplifikacija na severnpoj henisferi je jedna od stvari koje modeli predviđaju, a koja se dešava (mada su klimatske rekonstrukcije pokazale da je ona postojala i u ranijim ciklusima globalnih zagrevanja, kada nije bilo antropogenog uticaja, što smanjuje uverljivost ukupnog modela koji polazi od ideje da je čovek odgovoran za današnje globalno zagrevanje).

Ipak, možda je najzanimljivije uočiti nesklad između modelskih predviđanja i nekih od najkatastrofičkijih propagandnih priča o globalnom zagrevanju, pa bila modelska predviđanja tačna ili netačna. Govori se o velikim rizicima pojačavanja suša i toplotnih talasa, letnjih vrućina itd, što će sve imati užasan efekat na vegetacijui i poljoprivredu, i voditi potencijalno do gladi. Ali, istovremeno, modeli na koje se katastrofičari pozivaju predviđaju da će se daleko najveći deo zagrevanja dešavati zimi, noću i i polarnim predelima. Ovo predviđanje se nije ispostavilo kao sasvim tačno, jer recimo na Arktiku rastu letnje, a ne zimske temperature, a na ostaku planete gde ima zagrevanja, ono se pokazuje porast i maksimalne i minimalne dnevne, kao i zimske i letnje temperature podjednako, ali poenta je u tome, da i ako bi modeli bili tačni, potpuno je nejasno da li bi ikakvog letnjeg zagrevanja bilo u umerenom pojasu, a u tropima ne bi bilo skoro nikakvog zagrevanja. Te time ni siromašni u Aziji i Africi ne bi patili zbog uvećane temperature i suša. U umerenom pojasu bismo imali samo toplije zime.

Dalje, modeli predviđaju smanjenje ukupne razlike između polarnih i tropskih temeperatura u toplijem svetu. Ako je tako, onda glavni uzrok oluja, uragana i svih drugih vremenskih poremećaja slabi jer je njihov osnovni pokretač temperaturna razlika između ekvatora i pola. Strahovi o jačanju oluja i uragana se takođe sukobljavaju sa predviđanjima klimatskih modela IPCC.

Dakle, veliki problem sa klimatskim modelima nije samo u tome što se oni zasnivaju na vrlo ograničenom naučnom poznavanju klime i što su često u neskladu sa činjenicama, već u tome što oni, i kad bi bili tačni, ne govore u prilog katastrofičkim prognozama koje svaki dan slušamo na medijima, a koje se iznose uz pozivanje na te modele i tu nauku.

Friday, April 6, 2007

Zavera u merenjima CO2?

Ovo što sada pišem više nije ni standardni skeptički argument, to je neka vrsta teorije zavere, X files globalnog zagrevanja. Pitao sam profesora Ducića, koji jeste dosta radikalan skeptik globalnog zagrevanja šta misli o tome, on je bio dosta kritički nastrojen prema ovoj ideji. Rekao mi je, to ne treba mnogo koristiti, jer nije jasno koliko je tačno (za razliku od temperaturnih dikrepanci, kašnjenja CO2 za temperaturom, odsustvom korelacije u XX veku, odsustvom polarne amplifikacije na južnoj hemisferi i drugim nespornim argumentima protiv teorije staklene bašte). Ja sam ipak pročitao nekoliko radova koji su mi dobrim delom bili tehnički nerazumljivi, ali su podaci tamo izneti proverljivi, te će stručnjaci u budućnosti moći da se odrede prema tome. Zapanjen sam prećutkivanjem ovih vrlo ozbiljnih optužbi koje iznose nekolicina renomiranih naučnika, i to me ubeđuje da "something stinks", kako je rekao Neil Caldor, bivši urednik časopisa Science. Neko će reći, to je čista teorija zavere, ali setimo se, jedan od prvih đavolovih trikova jeste da nas ubedi da on sam ne postoji. Pre neki dan smo videli iz arhive francuske vlade snimke UFO-a, koji potvrđuju neke od ludih Molderovih pretpostavki kojima smo se svi podsmevali (bar ja jesam). Da li će i ovde biti slično?

U našem slučaju, reč je o teoriji da su merenja na kojima se zasniva teorija o porastu koncentracije CO2 poslednjih stotinak godina zapravo pogrešna (falsifikovana), a da to koalicija zainteresovanih naučnika, političara i medija skriva od javnosti. Dakle, da je reč o jednoj vrsti naučne prevare, a onda i zavere njenog skrivanja, smišljene da se "dokaže" da je čovek krivac za globalno zagrevanje. Po mišljenju profesora Zbignjeva Jaworowskog, multidisciplinarnog naučnika koji je jedan od vodećih svetskih stručnajka za radijciju, kao i za analize izotopa iz ledene kore (bio je šef tima UN koji je to radio u više navrata u prošlosti), podaci iz ledene kore na kojima se zasnivaju rekonstrukcije kretanja CO2 u prošlosti su pogrešni. Po njegovim rečima, analize pre 1985, kada globalno zagrevanje još uvek nije postalo vladajuća ideologija, pokazivale su slične a često i više vrednosti CO2 u prošlosti nego u modernim vremenima. Od kako je krajem 80-ih to postalo politički korektno da se tvrdi da je čovekova emisija CO2 krivac za otopljavanje, rekonstrukcije prošlih koncentracija CO2 su neobjašnjivo počele da "pokazuju" znatno manje vrednosti; ranije je bilo uobičajeno da su tokom geološkog vremena pojavljuju i koncentracije ovog gasa koje su više od današnjih, često i preko 1000 ppmv (današnja koncentracija je oko 380 ppmv, po oficijelnim nalazima sa Havaja, Mauna Loa). Posle 1985, sve rekonstrukcije koja su davale više rezultate za predindustrijsko vreme su odbačene (preko 30% ukupnih uzoraka) i usvojena je kanonska verzija o 200-280 ppmv tokom poslednjih 650 000 godina, gde je niža vrednost vezana za ledena doba, a viša za interglacijale, tj. periode toplog vremena (u jednom takvom se mi sada nalazimo).

Prigovor profesora Jaworowskog je da rekonstrukcije prošlih koncentracija CO2 u ledenoj kori nisu pouzdane; da na velikim dubinama, odakle se vade uzorci leda iz kojih se rekonstruiše sastojak CO2 u atmosferi, gas se nalazi pod velikim pritiskom, i do 300 puta većim od atmosferskog, što menja kompoziciju kristala leda, i čini da sadržaj CO2 u ugljeničnim izotopima biva smanjen za oko 30-50% u odnosu na njegov originalni sadržaj u atmosferi. Dakle, koncentracije CO2 u prošlosti su bivale i po duplo veće od onih koje pokazuju analize ledene kore, zato što, po Jaworowskom, ledena kora ne predstavlja zatvoren sistem koji bi očuvao izvornu kompoziciju atmosferskih gasova, i zato što je bušenje leda invazivna tehnika koja fizičko-hemijski kontaminira uzorke. Pozivajući se na najnovije rezultate glacioloških istraživanja on tvrdi da taloženje izotopa ugljenika u ledenoj kori vodi veštačkoj uniformizaciji pod pritiskom 300 puta većim od atmosferskog. Što se ide ka površini (sadašnjosti), to je uniformizacija manja i vrednosti veće. Dakle, rekonstrukcije ne falsifikuju trendove porasta i pada CO2 u prošlosti (što objašnjava zašto on korespondira sa temperaturom u prošlosti), ali falsifikuje magnitudu tih promena, veštački smanjujući maksimalne koncentracije za više od trećine ili čak polovine, a povećavajući minimalne (što objašnjava da rekonstrukcija CO2 iz interglacijala Emijan od pre 125 000 godina koji je bio globalno topliji za 5 stepeni od sadašnjeg daje vrednosti CO2 znatno niže od sadašnjih!)

Zanimljivo je kako je čitava od IPCC prihvaćena dogma o linearnom porastu Co2 posle industrijske revolucije po Javorovskom zasnovana na jednoj gruboj prevari. Na ostrvu Mauna Loa, Callendar, jedan od osnivača teorije o CO2 kao pokretaču klimatskih promena je manomentarski očitao koncentraciju CO2 od 328 ppmv 1973 godine. Ista koncentracija je nađena u antarktičkom ledu za godinu 1890. To se uopšte nije uklapalo u politički korektnu verziju linearnog porasta CO2 od XIX veka, naime izgledalo je kao da je koncentracije gasa bila ista krajem XIX veka kao i krajem XX-og. Sledeći grafikon poredi koncentracije nađene u površinskom ledu na Antarktiku i na Mauna Loa:

Tu se jasno vidi da nema linearnog trenda i da se rezultati sa Mauna Loa ne uklapaju u ono što imamo sa Antarktika. Naprosto koncentracije sa Antarktika su "suviše visoke", odnosno pojavljuju se preko 80 godina pre nego što im to "dozvoljava" teorija staklene bašte. I šta je uradilo bratstvo globalnog zagrevanja da ukloni ovu dikrepancu? Oni su pretpostavili da su izotopi ugljenika nađeni u ledu tačno 83 godine mlađi od leda u kome su nađeni, gle čuda, tačno onoliko koliko je "falilo" da se izotopske rekonstrukcije poklope sa manometarskim očitavanjima! Ovde dole je "korigovani" grafik, u kome je uneta spasonosna pretpostavka da je ugljenični izotop iz leda baš 83 godine mlađi od samog leda:

Sve se uklapa. Linearni rast na delu!
Međutim, nesreća po ovu celu operaciju sa "štelovanjem" prošlih koncentracija CO2 je što su tokom XIX i XX veka vršene na stotine direktnih hemijskih merenja sadržaja CO2 u vazduhu, i ta merenja, sprovođena od vrhunskih naučnika koji su pioniri ekologije, botanike, fizičke hemije, itd, nekolicina među njima i nobelovci, pokazala su da je koncentracija ovog gasa bivala mnogo puta u toku zadnjih 200 godina viša od današnjih 378 ppmv. Recimo, 40-ih godina prošlog veka bila je preko 470 ppmv. Profesor Ernst Georg Beck sa Univerziteta u Frajburgu je sabrao preko 130 takvih pouzdanih hemijskih merenja koja su vršena od početka XIX veka do 1960-ih (merenja sa manjom marginom greške od onih koja se vrše na Havajima, a koja IPCC smatra merodavnim), i ti nalazi su zapanjujuće različiti od pretpostavki IPCC, ali potpuno u skladu sa "nekorigovanim" nalazima iz ledene kore. Godine 1890. imamo vrednosti blizu 330 ppmv što se skoro savršeno slaže sa "neposlušnim" rekonstrukcijama iz leda, pre spasonosne "korekcije".

Moderna ortodoksija globalnog zagrevanja je prosto ignorisala sva hemijska merenja, i pored njihove superiorne preciznosti, upravo zato što se ona nisu uklapala u teoriju o humanom uzroku zagrevanja.

Ne bih rekao da je zgodna okolnost što se lako može ispostaviti da čitava priča o globalnom zagrevanju nije zasnovana čak ni na nepouzdanim pretpostavkama u sukobu sa mnogim činjenicama (što je mainstream skeptički argument koji sam ja do sada ilustrovao), već na otvorenom krivotvorenju činjenica.

Saturday, March 31, 2007

Nova teorija globalnog zagrevanja

Svi znamo da je najviše komentarisana teorija globalnog zagrevanja teorija staklene bašte. Vidimo takođe da je ona suočena sa velikim problemima, od kojih smo neke do sada pomenuli. Postavlja se pitanje da li postoji neka alternativna teorija koja bi bolje objašnjavala klimatske činjenice.

Danas zvuči čudno da je pre 80-ih godina prošlog veka Sunce smatrano galvnim uzrokom promena klime. Naučnici su vekovima posmatrali promene aktivnosti sunca, posebno sunčeve pege, moćna magnetska polja na suncu koja utiču i na atmosferu zemlje. Kada se aktivnost Sunca pojača, zagrevanje zemljine površine postoje jače i temeprature imaju tendenciju rasta. Jedan britanski naučnik je analizirao početkom XIX veka cene pšenice i otkrio da su one inverzno korelirane sa brojem sunčevih pega. Što je aktivnost sunca jača i broj pega veći, to je klima toplija, žetve bogatije i time cena pšenice niža. Ljudi su instinktivno i zdravorazumski osećali da glavni razlog promena klime mora biti sunce, a astronomi i geofizičari su ponudili i rekonstrukcije klimatske prošlosti koje su dale neke vrlo upečatljive dokaze za to. Recimo, najhladniji period u istoriji Zemlje poslednjih 3000 godina je Malo ledeno doba od 1400-1850, u okviru njega period koji se po astronomu Monderu naziva Monderov minimum, od 1645-1715. To je bio period kada praktično nije bilo sunčevih pega, kada je dakle aktivnost Sunca bila svedena na minimum, a istovremeno period najnižih temepartura u poslednjih nekoliko hiljada godina.

Međutim, neka nova istraživanja su otišla i korak dalje u identifikovanju načina na koje Sunce utiče na klimu na Zemlji. Danski naučnik Henrik Svensmark i nekoliko njegovih kolega širom sveta otkrilo je u poslednjih desetak godina stvar koja bi mogla da zauvek preoblikuje teoriju klimatskih promena. Svensmark je početkom 90-ih godina objavio članak u kome je tvrdio da Sunce utiče na klimu tako što reguliše indirektno formaciju oblaka. Osnovi teorije su sledeći: oblaci se formiraju pod uticajem kosmičkih zraka (cosmic rays) koji nastaju ekplozijama na zvezdama u udaljenim galaksijama (supernovama) i koji ulaze u zemljinu atmosferu, služeći kao nukleusi za formiranje oblaka. Kada je sunce aktivnije, njegovo pojačano magnetno polje prosto oduvava kosmičke zrake dalje od zemljine atmosfere, utičući time na smanjen intenzitet formiranja oblaka u nižim slojevima atmosfere, što ima snažan efekat zagrevanja. Obratno kad je sunce manje aktivno više kosmičkih zraka dolazi u atmosferu, utičući na veću formaciju oblaka što ima značajan efekat hlađenja. Koliki je taj efekat najbolje svedoči činjenica da je celokupno zagrevanje od porasta koncentracije CO2 od početka industrijske revolucije naovamo procenjeno na 1,4w/m2, dok samo smanjenje oblačnosti za 2% izaziva hlađenje od 1,2 w/m2! Dakle, "Svensmarkov efekat", kako će kasnije biti nazvana ova teorija, kaže da sunce kontroliše klimu na Zemlji, utičući na mogućnosti kosmičkih zrakla da formiraju nisku oblačnost. Što je jača sunčeva aktivnost, manje oblaka i toplija klima, i obrnuto.

Ortodoksija globalnog zagrevanja je od početka dočekala na nož Svensmarkovu teoriju. Govorilo se da je to o čemu on govori čista spekulacija, i da nema nikakvih dokaza da kosmički zraci imaju uticaja na formiranje oblaka. Ali, od tada su se desile dve važne stvari. Svesmark je sa svojim timom izveo spektakularni eksperiment u podrumu danskog Astronomskog centra u kome radi, simulirajući uslove iz atmosfere. Komoru sa molekulima vodene pare, i drugih atmosferskih gasova, kao i aerosola koji reprezentuju kosmičke zrake, bombardovao je UV zracima koji reprezentuju Sunce. Rezultat je bio zapanjujući, vodena para se kondenzovala, kao posledica formacije sitnih kristala aerosoli!

Drugi dokaz je došao kao posledica rada dvojice naučnika, Nir Shaviva, jednog od najperspektivnijih svetskih astronoma, koji je pre nekoliko godina proglašen za najbojeg mladog naučnika u Izraelu i profesora Iana Veizera sa Otawa Univerziteta. Oni su napravili rekonstrukciju kretanja temperature i intenziteta kosmičkog zračenja koje dolazi do Zemlje. Rezultati su vrlo zanimljivi: postoji skoro savršeno inverzno koreliranje između te dve veličine: što je temperatura viša to je kosmičkih zraka manje i obrnuto. To je do najkonkluzivniji mogući paleoklimatski dokaz da je Svensmarkov efekat stvaran.

Inače, među naučnicima, čak izvan kruga "kosmo-klimatologije" kako je Svensmark nazvao svoju teoriju, ima sve više onih koji smatraju da je Sunce primarni pokretač globalnog zagrevanja i zahlađenja na Zemlji. Npr dr Habibulo Abdusamatov, ruski astrofizičar uzbekistanskog porekla, šef laboratorije Punklovo u S. Peterburgu i član Ruske akademije nauka, zatim naučnici sa čuvenog Instituta Maks Plank iz Bazela itd. Tu su i Willy Soon, i Sallie Balunas sa Harvarda i mnogi drugi.

Sve manje ima smisla govoriti o naučnom konsenzusu o teoriji globalnog zagrevanja. Najživlja oblast naučnog istraživanja koja je zabeležila najdramatičniji napredak poslednjih godina je upravo ova "kosmoklimatologija" kako ju je nazvao Henrik Svensmark. Ovi naučnici bi svakom zelenom ekstremisti koji ih upita za ulogu CO2 u njihovim objašnjenjima klime, mogli da odgovore na isti način na koji je Laplas odgovorio Napoleonu na pitanje gde je Bog u njegovoj teoriji nastanka sveta: "Meni nije bila potrebna jedna takva hipoteza, Sire".

Wednesday, March 28, 2007

Urbano ostrvo toplote

U jednom od prethodnih postova smo skrenuli pažnju na diskrepancu između podataka o temperaturi sa satelita i iz zemaljskih meteoroloških stanica. Porast temperature na Zemlji, po dva seta zemaljskih podataka od 1979 do danas je 0.19 odnosno 0.26 stepeni po dekadi. Satelitska merenja kažu da je porast na većim visinama mnogo manji, samo oko 0,13 stepeni po dekadi. To je veliki problem za teoriju staklene bašte jer ona prognozira veći porast temperature u višim slojevima atmosfere nego na površini Zemlje.

Međutim, čak i da zagrevanje nije izazvano efektom staklene bašte već nekim drugim prirodnim faktorom, vrlo je neobično da postoji ovakva dikrepanca. Atmosfera je integrisana celina i zagrevanje bi trebalo da bude relativno ravnomerno raspoređeno po visini. Odakle potiče ova čudna diskrepanca?

Najverovatniji odgovor se krije u problematičnoj prirodi podataka sa Zemlje. Za razliku od pouzdanih satelitskih podataka, oni koji se prikupljaju na Zemlji, zavise od više faktora koji mogu iskriviti pravu sliku. Najvažniji je takozvani "efekat urbanog ostrva toplote". Svako od nas zna da je u Beogradu i zimi i leti toplije nego u nekom selu u Šumadiji - svakako je prijatnije po avgustovskoj vrelini sedeti na Kosmaju nego na Terazijama. I ta razlika ima veze sa ogromnim brojem stanovnika, sa indutrijom, automobilima, sa blokovima asfalta i betona i intenzivnim saobraćajem koji se odvija u gradovima. Emisija ugljen-dioksida je tu mnogo veća nego van gradskih naselja, i stoga veliki gradovi imaju vrlo snažan lokalni efekat staklene bašte koji ih čini mnogo toplijim od okruženja.

Nesreća sa podacima iz meteoroloških stanica jeste upravo u tome što preko 90% tih podataka potiče iz gradova, i to najčešće velikih gradova, gde je ovaj efekat urbanog ostrva toplote najveći. Vrlo je verovatno da je dobar deo porasta temperature koji je toko XX veka očitan sa stanica na Zemlji artefakt urbanog lokalnog zagrevanja, a ne pouzdan pokazatelj globalnog trenda. Koliki deo porasta temeprature od 0.6 stepeni toko XX veka se može pripisati urbanom efektu nije jasno, ali profesor Balling, jedan od vodećih istraživača ovog pitanja smatra da bi to moglo biti oko jedne trećine. Dakle, po njemu je verovatno da je samo 0.4 stepena realan porast temeprature, dok je 0.2 artefakt. To bi već bilo više u skladu sa satelitskim podacima, mada ne možemo biti 100% sigurni, jer se ti podaci prikupljaju tek od 1979. Efekat je možda još veći, ako imamo u vidu da je krajem XX veka ogroman broj seoskih stanica u Istočnoj Evropi ugašen.

IPCC se u svojim projekcijama uvek oslanjao na podatke sa Zemlje. Još gore, u tvrdnji da globalni temperaturni trendovi nisu kontaminirani urbanim efektom, IPCC se poziva na nekoliko studija koje koriste podatke iz Rusije i Kine kao verodostojne. Interesantno je da su kao "nehomogeni" odbačeni podaci sa najpouzdanijih stanica iz Amerike i Zapadne Evrope koji govore da na tim stanicama ni izbliza nije došlo do tako značajnog zagrevanja kao u gradovima.

Dakle, najverovatniji uzrok čudne pojave da meteorološke stanice pokazuju znatno viši stepen zagrevanja od satelitskih merenja jeste što su podaci sa zemlje kontaminirani efektom urbanog ostrva toplote.

Tuesday, March 27, 2007

Da li je zagrevanje dobro?

Slušamo stalno kako su klimatske promene na delu, i kako potencijalno mogu biti dramatične i sa nesagledivim posledicama. Rasprava oko njihovih efekata se kreće između tvrdnje da će biti loše ili katastrofalne sa mogućim otapanjem leda na polovima, rastom nivoa mora i jačanjem vremenskih ekstrema poput suša, oluja i poplava, i na drugoj strani uveravanja da nije sve tako crno, i da će negativni efekti biti znatno manji.

Vrlo retko se govori, čak i među skepticima, da je zagrevanje zapravo korisna stvar. Ako pogledate prošlost ljudskog roda, videćete da su periodi procvata civilizacije oduvek bili povezani sa toplim i čak vrlo toplim periodima, a drastični, apokaliptički lomovi, pomori stanovništva i nestanci čitavih civilizacija - sa periodima globalnih zahlađenja. Pominjan je već period Optimuma Holecena pre 9000-5000 godina kada je temperatura u proseku bila viša oko 2,5 stepeni C od današnje. Kako je ironično da klimatolozi nazivaju terminom Optimum period koji bi po verovanjima današnjih katastrofičara trebalo da bude sušti pakao. To je period Bronznog dobra, gde su nastale i kineska i indijska i egipatska i mesopotamijska civilizacija. To je period dramatičnog razvoja ljudskog društva, od primitivizma lovačko-sakupljačkih formi privrede ka agrikulturi, industriji i trgovini.

Rimski klimatski optimum koji je trajao od 300 g pne do oko 400 g ne bio je takođe znatno topliji nego danas. Rimljani su masovno uzgajali grožđe u Britaniji, Alpi su bili zeleni i sa lednicima samo na najvišim vrhovima (lednici se uopšte ne spominju u rimskim opisima Alpa, što je čudno jer su njihove hronike obično vrlo detaljne kad je reč o klimatskim i agrikulturnim pojedinostima. Jedino objašnjenje je da se tada nisu mogli videti sa prelaza kroz Alpe kojima su oni išli a sa kojih danas dominira pogled na snežne vrhove). Na Antarktiku su iz istog perioda pronađeni ostaci skeleta morževa kojih danas tamo nema jer je suviše hladno, temperatura mora na obalama Floride je bila oko 4 stepena viša od današnje itd. Očekivali bismo opštu katastrofu. A reč je o periodu najvećeg procvata civilizacije do tada. Slava, bogatstvo, samouverenost i moć Rimljana nemaju premca u istoriji. Propast Rima, pored ekonomskih i političkih, imala je i klimatske faktore, ali obrnutog tipa od onog koji danas najčešće asociramo sa "klimatskom katastrofom": u 5 veku n.e. klima postaje znatno hladnija. Zbog hladnijih i kraćih leta i lošijih žetvi, varvarska plemena sa Severa kreću se ka granicama Rimskog carstva. Po pisanju hroničara, ona u 6 veku već mogu da prelaze na teritoriju Rima preko zaleđenog Dunava i Rajne što je ranije bilo nemoguće. Od 5 -9 veka Evropa ulazi u period vrlo hladne klime koji se zove Mračno doba (Dark Ages)!

OD 9-13 veka ulazimo u novu eru napretka, gde cvetaju zanatstvo i trgovina, rapidno rastu gradovi i kultura, a broj stanovnika za samo 100 godina raaste sa 40 na 60 miliona. To je i era graditeljstva, gde preko noći diljem Evrope niču sjajne i grandiozne katedrale. Klima je znatno toplija nego pre, čak toplija nego što je danas, u proseku za 1,5 stepeni, i to širom sveta. To je takozvani Srednjovekovni topli period (Medieval Warm Period). Vinogradi cvetaju u Engleskoj, Škotskoj i Poljskoj. Po podacima istoričara, proizvodnja vina u Engleskoj 11 i 12 veka je tolika da je mogla predstavljati ozbiljnu konkurenciju uvoznom francuskom vinu! Današnja granica vinove loze, gde je moguće komercijalno gajiti ovu kulturu, je u severnoj Francuskoj, oko 350 km južno od iste granice u 11 veku. U Nemačkoj je utvrđeno da su se u istom periodu vinogradi nalazili na nadmorskoj visini od skoro 800 m, za razliku od današnje maksimalne visine od 560 m što odgovara temperaturnoj razlici od oko 1,5 stepeni, a u Kvebeku, u Kanadi, granica šuma se nalazila oko 130 km severnije nego danas. Vikinzi su naseljevali Grenland (Zelenu zemlju!!!), i na njemu gajili stoku i žito, ploveći iz Norveške bezbedno ka Grenlandu sve do 14 veka, kada se prvi put javljaju ledeni bregovi. Pre toga nema spomena o njima u vikinškim sagama. Po procenama klimatologa, u 11 i 12 veku, na Grenlandu i Arktiku preko leta verovatno uopšte nije bilo leda. Da li se svet srušio zbog toga? Polarni medvedi, za čiju sudbinu toliko brinu ekolozi su očigledno preživeli taj klimatski Holokaust.

Od 14 veka svet ulazi u novi period hladnog vremena koji traje sve do 19 veka, i koji je takođe dobro dokumentovan kao i MWP. Kako su samo strašne zime u danas pitomoj primorskoj Holandiji, na slikama flamanskih majstora iz 16 ili 17 veka! Ko bi rekao danas da se u 17 veku Temza redovno zimi zaleđavala, i da su držani čuveni festivali na ledu, i da su čak ljudi organizovali sajmove i trgovinu na zaleđenoj reci. Baltičko more je tokom zime u to vreme bilo toliko smrznuto da se moglo bezbedno putovati od Poljske do Švedske, a za one koji se umore, na ledu su bili improvizovani moteli i kafane za odmor!

Ljudi su oduvek toplo vreme asocirali sa lakšim preživljavanjem, bogatijim žetvama i boljim uslovima života, a strahovali od zime i hladnoće koje nosi nemaštinu, loše žetve i glad. Mi danas, kad se tek bližimo temepraturama klimatskog optimuma, plašimo se toplote kao nekog prokletstva. A za to je kriva politika čija je bazična premisa da čovek mora da izaziva neku katastrofu, zagrevanje, zahleđenje, šta god. ne treba da se iznenadimo ako za 20 godina počnu ponovo strahovi od novog ledenog doba, kao što je to bilo 70-ih godina prošlog veka.

Friday, March 23, 2007

O Temperature O Mores

Po podacima sa velikog broja meteoroloških stanica zagrevanje u XX veku je iznosilo oko O,6 stepeni C. Dosta slušamo preko medija da porast globalne temperature utiče na brojne negativne promene klime, i da je zato potrebno smanjiti emisiju CO2. Ipak, pogledajmo kako se obrazac promene temperature kroz XX vek uklapao u postavke same teorije staklene bašte koja služi kao opravdanje za ovakvu političku akciju.

Po pretpostavkama teorije stvar bi trebalo da stoji ovako: daleko najveći deo zagrevanja bi trebalo da se desi od 1940-ih godina naovamo kada je rast emisije CO2 decenijama bio eksponencijalni, zatim, najviše zagrevanja bi trebalo da se desi na polovima, i najsnažniji trend zagrevanja bi trebalo da bude u srednjim i višim slojevima atmosfere - tzv troposferi, a ne na površini Zemlje.

Pogledajmo činjenice: najveći deo zagrevanja se, suprotno očekivanjima teorije, dogodio do početka 1940-ih godina kada je emsija CO2 bila relativno niska, da bi onda u periodu 1940-1975 u vreme snažnog privrednog buma i enormnog porasta CO2 temperatura počela da pada čitavih 35 godina, da bi 1975 bila niža za O,3 stepena nego 1940 (inicirajući strahove od novog ledenog doba). Zagrevanje se posle toga nastavilo po sličnoj stopi kao od 1905-1940. Ali, gde je tu uticaj CO2?

Kako stoji stvar sa odnosom temperatura sa površine Zemlje i atmosfere? Od 1979 do danas imamo pouzdane satelitske podatke koji mere kretanje temperature u atmosferi, a od 1880 godine postoje standardne, homogene serije podataka iz zemaljskih meteo-stanica. Po podacima iz dve zemaljske globalne mreže meteoroloških stanica, temperatura je od 1979-2006 porasla 0,19 odnosno 0,26 stepeni po dekadi. Po podacima sa satelita, porast je u istom periodu bio skoro duplo manji, oko 0,13 po dekadi! A teorija, kako smo već rekli, zahteva potpuno suprotno, da zagrevanje bude veće na visini! Sve podatke možete naći ovde.

Što se tiče prostornog rasporeda toplote, zagrevanje bi trebalo da je najmanje na ekvatoru a daleko najveće na polovima i polarnim predelima (takozvana polarna amplifikacija). Kad pogledate trendove temperatura sa satelita od 1979 naovamo, na severnoj hemisferi to grubo odgovara predviđanjima teorije - što idete dalje od ekvatora ka severnom polu porast temperature je sve veći. Ali, na južnoj hemisferi se događa nešto potpuno neočekivano. Najpre, zagrevanje je ukupno znatno manje nego na severnoj polulopti. A još dodatno, što se ide dalje od ekvatora ka polu, ono se smanjuje, a ne povećava, kako teorija zahteva. I na Antarktiku imamo zapravo trend zahlađenja od 0,1 stepen po dekadi od 1979 do danas! To je najveći mogući skandal za teoriju staklene bašte jer je reč o oblasti koja bi po dva osnova trebalo da se rapidno zagreva - em je reč o polarnoj oblasti em je nadmorska visina 3000 m. To je mesto gde bi globalno zagrevanje moralo da je daleko najveće na svetu, a mesto (ceo kontienent zapravo) se zapravo sve vreme hladi!

Jednostavan zaključak iz ovih činjenica jeste da se globalno zagrevanje dešava u pogrešno vreme i na pogrešnom mestu, u odnosu na ono što zahteva model staklene bašte.

Thursday, March 22, 2007

Staklena bašta i ugljen-dioksid kao faktori zagrevanja

Iako nisam ekspert za prirodne nauke, izložiću ukratko popularno osnove teorije o čovekovom uticaju na globalno zagrevanje kao i neke široko poznate činjenice koje problematizuju tu popularnu teoriju.

U osnovi teorije je pretpostavka o delovanju zemljine atmosfere kao "staklene bašte". Atmosfera se sastoji od velikog broja gasova, uključujući azot koji čini najveći deo atmosfere, ugljenik, kiseonik, metan i razne druge. Manji deo tih gasova su tzv. gasovi staklene bašte. U njih spadaju vodena para, metan i CO2. Njihova njihova koncentracija se meri milionitim delovima ukupne zapremine atmosfere. Koncentracija ugljen-dioksida je sada oko 380 milionitih delova a u prošlosti je bila još manja od 280 milionitih delova. Daleko najveći gas staklene bašte je vodena para, na koju otpada preko 95% tih gasova.

Gasovi staklene bašte omogućavaju život na Zemlji. Da nije njih, sunčeva energija koja dolazi do Zemljine površine bi bila emitovana natrag u svemir, i temperature na našoj planeti bi bile toliko niske da život uopšte ne bi bio moguć. Gasovi staklene bašte "hvataju" deo te sunčeve energije koja se "odbija" od površine Zemlje i emituju je natrag u amtosferu. Na taj način oni planetu zagrevaju do stepena koji na njoj omogućava život.

Osnovna tvrdnja teorije humanog globalnog zagrevanja jeste da čovek emisijom CO2 povećava koncentraciju gasova staklene bašte, doprinoseći da se više toplote zadržava u atmosferi, jer staklenička "zavesa" u gornjim slojevima atmosfere postaje znatno gušća, sprečavajući jedan deo energije da se emituje u kosmos. Ovaj efekat naučnici zovu "radijacijsko forsiranje" stakelene bašte od strane čoveka. Zaključak je jednostavan - da bi se izbeglo dalje zagrevanje planete potrebno je smanjiti emisiju CO2 iz industrijskih dimnjaka i automobila da bi se kompozicija atmosferskih gasova ponovo vratila u normalu.

Osnovnim i najozbiljnijim dokazom teorije o CO2 kao gasu odgovornom za zagrevanje atmosfere se smatraju analize izotopa ugljenika i kiseonika iz ledene kore sa Grenlanda i Antarktika. U ovim izotopima u ledu su pohranjeni podaci kako o temperaturama tako i o koncentracijama CO2 u prošlosti. I te rekonstrukcije su pokazale da postoji izvanredno bliska korelacija između promena trendova temperatura i promena koncentracije CO2 u atmosferi u prošlosti. Kada temperatura raste, raste i koncentracija CO2, i obrnuto, i to u vrlo bliskoj korelaciji. Ovo je kamen temeljac teorije humanog globalnog zagrevanja kao navodne posledice emisije "viška" CO2. U prošlosti je taj gas uvek rastao zajedno s porastom temperature, što znači da je bio odgovoran za taj porast, pa je logično pretpostaviti da je tako i danas. Emisija CO2 koji industrija i automobili pumpaju u atmosferu mora biti redukovana da bi se porast temperature zaustavio.

U flimu Inconvinient Truth, američkog političara Al Gora, imate vrlo upečatljivu popularnu prezentaciju ovog fakta. U jednom snimljenom predavanju, Al Gore pokazuje Power point simulaciju sa paralelnim grafikonima kretanja temperature i koncentracija CO2 u proteklih nekoliko stotina hiljada godina. Paralelni grafici koji se skoro savršeno poklapaju, izgledaju zaista impresivno. Al Gore ironično pita svoju publiku: "Do they fit together"?

Ipak, Al Gore publici nije spomenuo sledeću vrlo važnu činjenicu vezanu za odnos između parametara o kojima je reč. Pažljivim ispitivanjem rezultata analiza izotopa iz ledne kore, nepobitno je pokazano da je u prošlosti promena koncentracije CO2 kasnila po više stotina ili hiljada godina za porastom temperature! Recimo, za čuveno istraživanje sa stanice Vostok sa Anarktika, gde je bilo reči o klimatskom ciklusu od pet hiljada godina, naučnici su pokazali da je porast CO2 kasnio oko 800 godina za porastom temperature. Isti rezultati su dobijeni za sve druge rekonstrukcije klimatske prošlosti - najpre se Zemlja zagrevala sa relativno niskim koncentracijama CO2, a onda nakon protoka više stotina ili hiljada godina (zavisno da li se radi o dužim ili kraćim klimatskim ciklusima) javljao se nuz-produkt - porast CO2.

Posledice ovog saznanja su dramatične - ako su ove analize tačne (a niko ih do sada nije ni pokušao da ospori) onda je očigledno da je porast atmosferske koncentracije CO2 ne uzrok, nego samo posledica zagrevanja na Zemlji, koje se dešava iz sasvim drugih razloga, poput promena ugla zemljine ose, uticaja sunčeve aktivnosti na direktno zagrevanje ili na slabljenje efekta kosmičke radijacije na formaciju oblaka itd. Ali, zašto CO2 toliko kasni za temperaturom? Naučnici imaju objašnjenje i za to: daleko najveći deo atmosferskog ugljen-diosksida potiče iz okeana: Zbog toga što su toliko veliki i duboki, okeanima treba mnogo više da se zagreju nego kopnu. Kad se okeani sa zakašnjenjem ipak zagreju, rastvorljivost CO2 u vodi opada i on se emituje u atmosferu - zato koncentracija CO2 sa porastom temperature raste, i zato raste sa zakašnjenjem. Kada se Zemlja ohladi, okean se analogno prethodnom slučaju, i hladi sporije od kopna, ali kad se to ipak desi, onda rastvorljivost CO2 raste, i on se apsorbuje iz atmosfere nazad u vodu. Tako se objašnjava činjenica relativno visokih koncentracija ovog gasa na početku ledenih doba, jer temperatura atmosfere pada mnogo brže od brzine readmisije CO2 u okeanima.

Tako je cela teorija o ljudskom globalnom zagrevanju zapravo zasnovana na jednoj očiglednoj grešci - okretanju kauzalnog niza naglavce: umesto (istinite) tvrdnje da zagrevanje izaziva porast koncentracije CO2 emisijom iz okeana, tvrdi se, bez ikakvog uporišta, da CO2 izaziva zagrevanje. Uvek kad vam neko priča o naučnom dokazu da CO2 zagreva planetu, treba da ga upitate - kako to da je u prošlosti rast CO2 uvek kasnio stotinama godina sa temepraturom?

Na jednom internet blogu, postavio sam ovo jednostavno pitanje Williamu Conolley-u, koji je profesor klimatologije mislim na MIT-u, i urednik Wikipedije za klimatska pitanja, inače vatreni zagovornik teorije humanog zagrevanja. On me je uputio na sledeći post na blogu koji vodi on sa svojim prijateljima. U tom postu se razvija teorija takozvane pozitivne povratne sprege. Po njihovom mišljenju, tačno je da zagrevanje počinje iz nekog "nepoznatog razloga" u prvoj petini perioda, ali se onda nastavlja pod uticajem CO2 koji se emituja iz okeana, i koji "amplifikuje", tj. pojačaava zagrevanje koje potiče iz drugih izvora. Tako smo dobili čudnu teoriju - prvih 20% perioda zagrevanje se događa kao posledica jednog uzroka, a narednih 80% kao posledica sasvim drugog.

Na stranu što ovakvo rezonovanje pada pod sečivo Okamovog brijača - traži komplikovanije objašnjenje u prisustvu jendostavnijeg, ono pati od još većeg problema. Ja sam, naime, pitao Mr Conolleya kako je onda moguće da se taj mehanizam povratne sprege toplote i CO2 ikad prekine; tj kada jednom Zemlja počne da se greje zbog npr. uticaja Sunca, i povećanje koncentracije CO2 dovede do famozne "amplifikacije", kako je onda bilo moguće da se planeta ikada kasnije ohladi? Kako su, recimo, bila moguća velika ledena doba, kada je temperatura padala i po 7 stepeni C vrlo brzo, i takođe manji klimatski ciklusi zahlađenja, recimo takozvane Dark Ages od 4-8 veka nove ere i Malo ledeno doba od 14-19 veka kada su temperature pale i za po nekoliko stepeni Celzijusa u toku samo 100 ili 150 godina u odnosu na ranije tople periode (rimski i srednjovekovni)? A ako je to bilo moguće u prošlosti, zašto ne bi bilo moguće i u budućnosti? Drugim rečima, ako su drugi prirodni faktori mogli da ponište i preokrenu dejstvo CO2 u prošlosti, zašto ne bi mogli i sada? Po čemu je ovaj period izuzetan? Profesor mi nije odgovorio na ovo pitanje, tako da mogu samo da nagađam šta je teorija u ovom slučaju.

A dokazi iz ledene kore nam govore još neke zanimljive stvari oko CO2, osim kašnjenja njegovog porasta za temperaturom. Naime, sama koncentracija CO2 ne korelira skoro uopšte sa temperaturom, iako promena koncentracije, uz vremensko kašnjenje, odlično korelira sa promenom temperature. Recimo, temperatura je bila u rimskom i srednjovekovnom periodu u proseku 1-1,5 stepeni viša nego danas tokom više stotina godina, a ipak po nalazima iz ledene kore atmosferska koncentracija CO2 je bila niža od današnje. Isto važi i za period Bronzanog doba (Optimuma Holocena, kako ga zovu klimatolozi) od pre 9000-5000 godina kada je globalna temperatura hiljadama godina bila viša za preko 2 stepena od današnje, a sa manjim koncentracijama CO2 od današnje! Ili još gore, pre 120 000 godina, kada je po nalazima IPCC koncentracija CO2 takođe bila zantno niža od današnje, a globalna temperatura je bila viša oko 5 stepeni od današnje, a najveći deo sveta prekriven tropskim šumama. Iz tog perioda su u koritu Temze iskopani skeleti krokodila, nilskih konja, hijena i lavova, dakle Britanija je imala klimu poput podsaharske Afrike danas!

A ima i obratnih primera gde je sa višim koncentracijama od današnje temepratura bila niža ili tek neznatno viša. Ako, recimo odete dalje u prošlost u period Eocena pre oko 50 miliona godina, koncentraicja CO2 je bila viša oko 6 puta od današnje, a temepratura slična kao u "našem" srednjem veku, oko 1,5 stepeni viša od današnje. U periodu Ordovik pre 440 miliona godina, koncentracija CO2 je bila 18 puta viša od današnje, a najveći deo kontinenata je bio pokriven lednicima!

Dakle, istorijske rekonstrukcije nam pokazuju s jedne strane znatno toplije periode sa manjim koncentracijama CO2 od današnje, a s druge strane i hladnije ili neznatno toplije sa mnogostruko višim koncentracijama od današnje. Očigledno da CO2 uopšte nije važan faktor pri kolebanju temperature, i da zadovoljavajuće objašnjenje klimatskih ciklusa moramo tražiti na nekom drugom mestu. U nekim od budućih postova ćemo prikazati određene savremene i starije teorije koje mnogo ubedljivije od CO2 objašnjavaju klimatske promene.

Tuesday, March 20, 2007

Početak

Ovo je prvi srspki blog koji ce se baviti pitanjima globalnog zagrevanja, posebno kritikom oficijelne teorije staklene bašte koja tvrdi kako čovek izaziva globalno zagrevanje i kako je potrebno drastično smanjiti emisiju CO2 u atmosferu da bi se klima stabilizovala. Moći ćete da čitate o greškama i otvorenim problemima oficijelne teorije staklene bašte, o alternativnim teorijama klimatskih promena, ekonomskim efektima Kjoto protokola. Takođe, moći ćete da čitate o tome kako je jedna u početku ekscentrična teorija postala pravo Jevanđelje ekološkog pokreta, ko ima interesa od širenja klimatskog alarmizma, i o tome kako neki naučnici učestvuju u političkoj kampanji zaodenutoj u naučno ruho.

Moje ime je Ivan Janković, ja sam filozof i ekonomista koji je za pitanja globalnog zagrevanja postao zainiteresovan analizirajući prevashodno ekonomske aspekte Kjoto prokotola. Takođe, interesuju me geografija i klimatologija nezavisno od ekonomije.