Wednesday, April 23, 2008

Roj Spenser i nova teorija globalnog zagrevanja

U prošlom postu je bilo reči o detekciji negativne povratne sprege temperature i oblačnosti u klimatskom sistemu od strane tima koji je predvodio klimatolog Roj Spenser sa Univerziteta Alabama u Hanstvilu, SAD. Međutim, on je upravo objavio rad u Journal of Climate koji pokazuje još nešto - zašto su naučnici tradicionalno bili skloni da precenjuju pozitivne povratne sprege a potcenjuju negativne.

Spenserov odgovor je otprilike sledeći: naučnici su bili skloni da zamene uzrok i posledicu u posmatranju pravih razloga zagrevanja. Oni su dogmatski pretpostavljali da se najpre zemlja zagreva kao posledica nekog eksternog uticaja (sunčevog ili antropogenog), a da onda kao odgovor (feedback) oblačnost i vodena para variraju na način koji amplifikuje, tj pojačava to početno zagrevanje. Ali, tvrdi Spencer, problem je što u međusezonskim i međugodišnjim prosecima kroz koje se prate ove varijacije oblačnosti i promena radijacionog budžeta atmosfere, nestaju sve fine razlike koje nam omogućavaju da razdvojimo odgovore klimatskog sistema na eksterne uticaje od unutrašnje varijabilnosti samog sistema! Drugim, rečima, veliki deo onog što naučnici tradicionalno pretpostavljaju da je feedback predstavlja zapravo posledicu prirodnog, slučajnog variranja oblačnosti koje postoji i u klimatskom sistemu koji se nalazi u energetskoj ravnoteži. Što će reći da u sistemu nema stakleničkog ili solarnog zagrevanja, a mi to ne opažamo zato što ne razlikujemo internu od eksterne varijacije!

Ako je ovo tačno, onda je netačna pretpostavka IPCC o značajnom pozitivnom feedbacku koji izaziva CO2. Sve se može objasniti internom klimatskom varijabilnošću. Spenser je poslao svoj rad sa ovakvim zaključkom jednom od vodećih klimatskih modelera koji je priznao da je ovaj u pravu! Dakle, promene oblačnosti i vodene pare, koje su naučnici smatrali dokazima pozitivne povratne sprege sa CO2, zapravo su proizvod slučajnih varijacija parametara klime, koji se dešavaju bez ikakvog "forsiranja" spolja. Svaki osnov da verujemo da će povećanje koncentracije CO2 imati katastrofalne ili uopšte značajne efekte po temperaturu nestaje! (setimo se da se SVE projekcije visokog porasta temperature u XXI veku temelje upravo na ovoj nedokazanoj, a sada vidimo i verovatno pogrešnoj, teoriji o pozitivnom odgovoru ili feedbacku na antropogeni CO2).

Spenser je upravo napisao novi rad u kome svoje zaključke proširuje na problem ukupnog globalnog zagrevanja. I tvrdi da se najveći deo globalnog zagrevanja u XX i do sad proteklom delu XXI veka može objasniti bez ikakvog pozivanja na eksterne uticaje, bili oni antropogeni ili prirodni (solarni ili vulkanski), pukim slučajnim varijacijama oblačnosti i vodene pare unutar sistema u eneregetskoj ravnoteži. On uzima nekoliko indeksa interne klimatske varijabilnosti, poput ENSO i PDO (pacifička dekadna oscilacija, promena na svakih 30-ak godina koja donosi periodično toplije i hladnije vreme) i pokazuje da od 0,69 stepeni koliko je temepratura porasla od 1900-2006, oko 0,50 stepeni može objasniti ovim internim klimatskim promenama.

Zaključak koji bi odavde sledio je da je antropogeno stakelničko zagrevanje definitivno minorno u odnosu na prirodne varijacije klime, a to je upravo pitanje na koje niko do sada nije imao precizan odgovor - koliko od ukupne promene temeprature se može pripisati prirodnim, internim i eksternim faktorima, a koliko ljudskom uticaju preko stakleničkog zagrevanja. Odgovor koji daje Roj Spenser je još mnogo nepovoljniji po alarmiste od onog na koji su od skeptika navikli: Spenser ne insistira toliko na eksternim, ne-antropogenim uticajima poput promena indeksa solarnog zračenja preko Volfovog broja ili indeksa kosmičkog zračenja, već na varijacijama unutar samog klimatskog ekvilibrijuma. Da bi odbacio dominantnost stakleničkog efekta, njemu ne treba alternativna teorija eksternih klimatskih promena, u smislu u kome je Svensmarkova teorija kosmičkih zraka alternativna teorija eksternog dejstva sunca na sistem u ravnoteži. Spenser tvrdi da sam sistem u ravnoteži proizvodi temperaturnu neravnotežu! Dakle, za samo 20% ukupnog globalnog zagrevanja bi se otimali svi eksterni uticajji zajedno - antropogeni staklenički, i prirodni - vulkanski i solarni. Da je uloga CO2 u svemu tome sasvim minorna, i vrlo verovatno još manja nego kod Svensmarka ili Šaviva, nije uopšte teško zaključiti.

No comments: